Nacionalna ideja, seoba naroda i „prirodno pravo” covjeka
TextSve sto ometa ostvarivanje „prirodnih prava” mora biti eliminisano sa puta napretka. Da li je nacionalna drzava na putu? Mora se ukinuti. Nacionalna iskljucivost u njihovoj interpretaciji lako se poistovecuje sa nacizmom i fasizmom, sto, naravno, izgleda kao jedno natezanje. Religija je takode odbacena kao faktor koji dijeli ljude. Iako je V.S. Solovjev (1853-1900) jejednom s pravom otkrio besmislenost ove ideje cak i sa prakticne tacke gledista.
„Opadanje religije“, tvrdio je, „nikada nije sprecilo ljude i nacije da mrze i unistavaju jedni druge.
Ocigledno je da su oba uvjerenja zasnovana na potpuno razlicitim idejama, procjenama i sklonostima. Za prve, nacionalna kultura je samodovoljna supstanca, za druge je sama licnost prepoznata kao najvisa vmjednost, sve ostalo ima izborne karakteristike.
Sta mozete reci na ovo?!
II. Formiranje i umiranje nacija kao vjecni istorijski process
Nemacke narodne pesme, ruske breze, irski viski, francuski bageti, engleski ale – sve je to, naravno, slatko, poznato i odjekuje u srcu ljubavlju prema rodnoj zemlji. Ali evo pitanja: nepokusavamo li podizanjem dzinovskog zida na granici sa Meksikom, po uzoru na Sjedinjene Drzave, da ubijedimo sebe i sve ostale da samo narod, kao zajednica, ima vrijednost, a ne pojedinac? Stavise, ne svaki narod, vec samo oni koji su uspjeli da stvore nesto izuzetno. Naravno, da bi se utvrdio stepen ,,progresivnosti“ odredene nacije, koriste se razliciti kriterijumi, ponekad i futuroloski. Sto im ne daje objektivnost.
Na primjer, neko tvrdi da su najvredniji narod Jevreji, kao mesijanski narod koji je svijetu dao Mojsijevo Petoknjizje i najvisu kulturu koja iz njega proistice, ukljucujuci politicku i pravnu. Drugi hvale njemacku naciju – narod naucnika, filozofa, inzenjera. Grci se prisjecaju velikog Vizantijskog carstva- majke hriscanske civilizacije i govore о sebi kao о cuvarima pravoslavn vere. Medutim, danas vec postoji nova tendencija da se paganski helenizam priznaje kao osnova, ako ne svetske, onda bar evropske kulture.
Nista manje ambiciozni nisu ni slovenoflli, koji tvrde da ce upravo Sloveni postati spasitelj covecanstva. Pogresnost ove doktrine, iznenada planuvsi novom snagom posljednjih decenija, sa najvecom preciznoscu je otkrio K.N. Leontjev (1831-1891), vjerovatno najtalentovaniji ruski konzervativni publicista 19. vijeka. „Ne mozemo traziti pravo jedinstvo u homogenosti slovenskih jezika. U brojcanoj nadmoci slovenskog plemena ne vidi se snaga i spasenje“. Jedno je, rekao je, „posebna kultura, drugo su Sloveni, koji jos ne mogu da proizvedu nista osim bezobraznih demagoga“.
Nije tesko shvatiti da je u ideologiji nacionalne iskljucivosti licnost vrijedna ne sama po sebi, vec samo kao nosilac nacionalne kulture, tradicije, obicaja. Kao neka vrsta „prenosne veze“, slijepi provodnik, lisen svake druge vrijednosti osim tehnoloske. Slazemo se da je ova teza previse kategoricna da bi se bezuslovno prihvatila. Barem, predstavnici tradicionalnih verskih kultura: islama, hriscanstva, judaizma.
To nije sve: lako je uociti da je osnova takve doktrine, svjesno ili ne, hipoteza da je do sada zavrsen proces formiranja nacije. Ili, kako kaze Amerikanac Frensis Fukujama, „istorija je gotova“. Medutim, cinjenice, po nasem misljenju, ukazuju na nesto sasvim drugo: narodi se radaju i nestaju, modifikuju i preobrazavaju, a taj proces je vjecan i vjerovatno ce se zavrsiti tek drugim dolaskom Isusa Hrista.
Da, takve nacije kao sto su Ukrajinci i Belorusi nikada ranije nisu postojali. Medutim, to ne znaci
da se oni danas ne formiraju. Тек u relativno skorije vreme pojavile su se americke, kanad£ke, australijske, novozelandske i burske nacije u Juznoj Africi. Iako su, naravno, skoro svi potomci Britanaca, Francuza, Holandana, Nemaca, Italijana i drugih evropskih etnickih grupa.
Proces radanja nacije, kako pokazuje istorija, toliko je raznovrstan i viseznacan da je tesko
moguce jednom za svagda sistematizovati sve poznate presedane. Nacije su stvorene I konzumirane, dignute iz pepela i rastvorene u drugim narodnostima da bi zajedno sa njima neocekivano izrodili novu etnicku grupu. Pokusaji sticanja suvereniteta, koji se danas desavaju u Kataloniji, Skotskoj i Kvebeku, jasan su dokaz za to. Slazemo se da se ove pojave mogu protumaciti na razlicite nacine. AH one se desavaju i ova cinjenica se ne moze zanemariti.
Generalno, stvaranje nacije je slozen i cesto bolan proces. Cak i narodi koji pripadaju istoj plemenskoj grupi cesto sa velikim poteskocama savladavaju vjekovne atavizme, stapajuci se u jedinstvenu politicku i kultumu supstancu. Kao anegdotu, mozemo napomenuti da je do sada, na primjer, u Bavarskoj izlazio rijecnik bavarsko-njemackog jezika, a donedavno je njemacki parlament zadrzao mjesto Drzava je, naravno, taj veliki „sputnik44 о kome je govorio apostol Pavle (2. Sol. 2:7). Ali uopste nije neophodno da nacija postoji u granicama jedne politicke zajednice. Primer koji odmah pada na pamet je podela 843. godine vlasti Karla Velikog (800-814) na Istocno-Frankovsko kraljevstvo i Zapadno-Frankovsko kraljevstvo. Prvi je kasnije nazvan „Nemacka44, a drugi – ,,Francuska“. Nevjerovatno: govorimo о istom narodu – Francima, velikom germanskom plemenu, a sudbine njegove dve polovine nakon politickog razgranicenja su potpuno razlicite jedna od druge. U jednom slucaju, Franci su se gotovo potpuno asimilovali pod uticajem Rimljana-Gala, cak su promenili i jezik; u drugom su zadrzali svoj nacionalni identitet, ujedinivsi se sa drugim germanskim plemenima – Sasima, Svabama, Bavarcima itd.prevodioca za bavarsku delegaciju.