Nacionalna ideja, seoba naroda i „prirodno pravo” covjeka

Nista manje nije zanimljivo ni to sto je Ruta, baka velikog kralja Izraela, Sv. David (1035-970 p.n.e.) je bio Moavac (Rut. 4:16-22), kome je Mojsijev zakon kategoricki zabranjivao da bude primljen u „zajednicu Gospodnju“.

IV. ,,Prirodno pravo” covjeka и rims кот pravu

U kontekstu recenog, zanimljivo je pratiti unutrasnju evoluciju koju je dozivjelo rimsko pravo, prinudeno da rijesi problem pomirenja nacionalne ideje i „prirodnog prava“ coveka. Podsjetimo se, u pocetku je samo rimski gradanin, civis Romanus, uzivao povlastice drzave i mogao se smatrati punopravnim clanom drustva. Svaki negradanin, hostis, odnosno ,,neprijatelj“ van okvira zakona, trebalo je da bude unisten ili postane rob.

Ali kasnije, pod uticajem objektivnih okolnosti, pojavljuje se odredena posrednopravna kategorija lica – latini, stanovnici latinskih zajednica u Italiji, ali ne i Rimljani, koji su imali punu imovinsko pravnu sposobnost, ali nisu imali politicke slobode Rimskih gradana. Svi strand su klasifikovani kao peregrini.

Pravna zastita njihovih interesa znacajno se razlikovala od njihovih rimskih kolega, ali su takode bili podvrgnuti zastiti jus gentium, „prava naroda'4, i stoga vise nisu bili potpuno obespravljeni.

Upravo je jus gentium postepeno izgladivao nejednakost pravnog statusa ove kategorije lica i Rimljana. Drzavne vlasti su usput preduzimale aktivne mere da priblize varvare sebi, otvarajuci im vrata za sluzenje vojnog roka, a samim tim i za elitu Carstva i za gradanstvo.

Godine 148. u Rimu je odrzana proslava 900. godisnjice grada na kojoj je govor odrzao cuveni grcki filozof iz Smime Publije Elije Aristid Teodor (117-189). U svojoj „Pohvali Rimu“ rekao je: „Zahvaljujuci vama, cijeli svijet je postao zajednicka domovina za ljude. Stranci su svuda dobrodosli. Zahvaljujuci vama, covjecanstvo sada uziva u blagostanju i prosperitetu. Za gradanina ne postoji granica izmedu Evrope i Azije. Sve je otvoreno za sve – ime Rimljana ste podarili ne samo jednom gradu, vec jednom narodu.

A 212. godine, prema ediktu cara Karakale (211-217), koji se rukovodio, medutim, cisto fiskalnim razmatranjima, svi podanici Rimskog carstva, sa izuzetkom samo odredenih grupa stanovnistva, dobili su pravo na rimsko drzavljanstvo. Kao rezultat toga, rimsko pravo se prosirilo na celu teritoriju rimske drzave i postalo dominantno.

V. Sloboda kao ekonomska kategorija naspram „prirodnih prava“

Do kakvih zakljucaka treba doci nakon analize ovih velikih istorijskih presedana? Migracije i proces formiranja nacija, s jedne strane, i „prirodna prava“ covjeka bili su i ostace vjeciti protivnici. Bas kao sloboda i moc, pravo i moral, interesi gradanina i drzave. Ali to ne znaci da je nemoguce postici njihov „mimi suzivot“.

Nacija je, naravno, vrijednost najviseg reda. A njena zelja da se zastiti dostupnim sredstvima je sasvim razumljiva. Pitanje je samo koja su to sredstva i u kakvoj su korelaciji sa drugim vrijednostima, koje prvenstveno obuhvataju ljudsku licnost. Da, svaki narod ima svoju posebnu istorijsku svrhu u ljudskom razvoju, nijedan narod ne treba da zivi sam po sebi, kroz sebe i za sebe, vec zivot svakog naroda predstavlja samo odredeno ucesce u zajednickom zivotu covjecanstva.

Medutim, svaki pokusaj da se nacionalna dostignuca prikazu kao cilj sama po sebi, za koju se mora boriti svim sredstvima, ukljucujuci i zakopavanje „prirodnog prava“ covjeka, prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno, vodi ka losoj strani nacionalne iskljucivosti, gdje, da parafraziram rijeci apostola Pavla (Kol. 3:11), ima mjesta i za Grke i za Jevreje. Za covjeka kao Boziju tvorevinu jednostavno nema mesta.

Kako se ne sloziti sa velikim V.S. Solovjev, koji je tvrdio da. izolujuci se od cijelog svijeta u svom nacionalnom egoizmu, svaki narod uvijek ispada nemocan da proizvede bilo sta veliko ili jednostavno znacajno?! Samo uz najblizu, spoljasnju i unutrasnju komunikaciju svih naroda ovaj ili onaj narod je u stanju da zaista stvori nesto veliko. To se ne odnosi samo na Francusku ili Srbiju, Nemacku ili Rusiju, vec na svaki narod.

S druge strane, zahtjev da se obezbjedi „prirodno pravo” covjeka bez obzira na bilo kakve spoljasnje uslove, uzet kao apsolutni zahtjev sam po sebi, dovodi do jos jedne jednostranosti. Kao sto smo vec rekli, migracije su oduvijek postojale i postojace – ovo je prirodan proces formiranja i transformacije istorijskog portreta covjecanstva. Ali, slozimo se, to ne bi trebalo da dovede do razaranja citavih organskih saveza stvorenih velikim trudom drugih naroda, i ne treba da dovede do unistenja njihove nacionalne individualnosti.

Nikada ranije migracije nisu bile tako opterecene sukobima kao posljednjih decenija. Sta uzrokuje ostru eskalaciju situacije? Zasto se cak i medu evropskim narodima koji su tradicionalno proklamovali primat ljudskih „prava i sloboda44 danas sve vise javljaju recidivi najgrubljeg nacionalizma?! Pretpostavlja se, ne zbog njihovog niskog kulturnog razvoja.